GLAS IZA USANA
Sebe gledam
tvojim očima – gori davni
večernji čas
naše se pomiče nebo
nad usnulim gorama
Sebe gledaš
mojim očima u kojima je ostalo
nasmijano umiranje lišća
u tužnom domu
kad mirisala su
zelena sjećanja
kad venuli su
umorni poljupci
Zaustiš li nečujno
mimo usana – zabijele se zime
i ne plaču, miluju se i dozivaju
vijesnici iz proljetnih gora
kao pamćenje na jutro
kad krenuli smo
putanjom ptica
jednog drugog svijeta
iz naplastene otožnosti padajoča lirika
ki šepeta skozi trepetanje diha
Prebiranje tišine, izza izgovorjave, ki se oblikuje kot (skupni) spomin ... čestitke,
lp, Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
- 24. 12. 2020 ob 13:13
- Prebrano 426 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 100.86