I ples vjetra u travama i daljine
uspijevaju sjediniti hrbate Presla
(u zavičaju) i zodijak nad panoramom
megapolisa, pa svaki trenut bih
novim željama dao krila i moći
što vješto izmiču danu i dlanu
Zato nijemo s jednog prozora gledam
plavo-maglene izlaske, a sa drugog
rumeno-modre i daleke
zalaske sunca
Dok mi vodič i bìlo jutra na licu
odgonetaju osmijeh, usporđujem svitanja
nad pustim brijezima i ognjištem
(s kojim je Pater noster pjevao
sjećajući se mantranja pradjedovskog)
sa nemislivim trenom plovidbe
velikim arterijama, ja grlim neminovnost
svih znanih i neznanih, svih starih
i prastarih, stamenih, bučnih i slavnih  
metropola koje ne mogu otkati
svoje gabarite između mojih
biografskih redaka

                             (London, 2016.)

mirkopopovic