Ne govori mi,
ne razumeš
nisi...
Ne govori mi
nešto
iza čega
ne možeš
volšebno kao ljudina stati
ne govori mi.
Osetim miris drveta i laka
zaboli me ključna kost od tumbanja
kosa mi negde zapne
izmedju ekserčića i žljebova.
Čupa.
U jesen padaju
plodovi mojih zabluda.
Pogrešim,
smer bacanja mednih strelica.
Pogrešim,
pravac plivanja
napravim poveće talase
pogrešnim stilom
rascvetalog zamaha.
Zapnem o gromadu
nevidljivu
nepomičnu
nehajnu.
Pogrešim.
Ne govori mi,
ne razumeš
nisi...
Osećam miris drveta i laka
sedim u tvojoj zadnjoj fioci,
fioci pre zaborava.
Savršeno. U onom sedimentu ravnodušnosti prije pada. Pred kim? Sobom ili varijacijama ljubavi koje nikad nisu doživljene, ali i te kako proživljene.
U varijacijama.
Hvala.
Pesem, ki izpoveduje neopaznost in nesprejetost, tudi obžalovanje, zapre se kot predal, vendar zdaj je poln občutij ... čestitke,
lp, Ana
Hvala Ana
Lp
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Jelena Stojkovic Miric
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!