Korov zdrav obavija groblja stoljetnih hrastova.

Leđa svijam pred praznom jekom kapija. I glas zastane

u bolnom odlasku kući. Prazna je i disati je teško.

Perverzna si prostitutka domovino moja

Ogulili su ti kožu, ništili maternicu, ali ti i dalje rađaš

Ne štedeći sebe topiš se kao bijela vekna u čokoladnom mlijeku

Kože je tvoja išarana trošnim krovovima              

Vlažna zemlja trbuh ti grči, kosti su hrana tvoja

U sred tvojih melankoličnih predjela  otkrivam strast uskogrudne ljubavi

Zazvoni mi  u grudima i odjednom se reflektori koncentriraju na blijedi zid, pored koga su stavili krevet i mi se promatramo žedno. On i ja. Ti i ja. Ja i ja.

I tu, u stalnom raspadu svijeta, muški nagon, taj prasak volje u kojem se iščekuje bolje sutra

plijeni histerične  kćeri izgubljenih duša. I moje

Žene omaštene, zapuštene kose treskaju psihijatrijskim ustanovama.  Vijore se  kao čast i poniznost

Trulež ptica,  krstova i istomišljenika osjeti se daleko

Dogma  ti sjedi za astalom i glasno srče revolucionarni čin bitisanja

Mjesec pun polaže svoje jade među brda i dolove

I niču ti iz usne grebotine mojih golih gradova

Zadihana samouvjereno kriješ tetovaže ulica

sa imenima heroja i ratnih zločinaca

Pobjegla sam jer nisam mogla ni sa kim nož pod pojasom podijeliti

u nekolkiko kratkih riječi

Ne zaspivam bez bljeska mjeseca što se kao usamljenost preliva  s visine na tlo

Netko će pustiti muziku

Netko će nacrtati noć

Netko će izvesti rijeke i sve će pustiti u

crvljive rane tvoje.

Nekoga će daljine proždirati i ti ga nećeš dočekati

Vjerovala sam u tebe kao dijete u svjetlost

Da si Bog  od krvi, mozga i uda 

O mili,

gorak je oprost tvoj

brankicab