Crvena stena krvlju natopljena
stameno stoji i opominje!
Živa sam i ja, gledam vas rode moj,
kako žurite u zagrljaj ledine.
Duša ne može da preskoči breg,
da odleprša u neslućene visine,
ako je u duši ovenčan led,
neće se otopiti i kada Sunce sine!
Navire odnekud iz dubine beličasti talas,
mazno prigrli ojađenu stenu,
sleti galeb, kriknu na sav glas,
u srcu oseća divlju ljubav vrelu.
O vasiono, sunce i meseče zlatni,
što grlite i ljubite hladnu zemlju,
neka vas nebeska sila veže i prati,
samo ona može da otera tu memlu!
Talas to dobro zna, a zašto ne bi
I vi ljudi!?
Galeb ljubi svoju belu stenu,
iz sna je budi!
U vama ljudi žive i talasi i stene,
u oku široko nebo modro – plavo,
plima i oseka u vedrom danu krene,
iz očne jame, navire jezero slano
.
Put je dug, more nema staze i bogaze,
nemirni talasi svuda svoje stene miju,
zavaravaju trag, ne daju da ih gaze,
sa sobom i s Bogom, svoje bitke biju!
Dragana Andric