TALASI I STENE

 
 
Crvena stena krvlju natopljena
stameno stoji i opominje!
Živa sam i ja, gledam vas rode moj,
kako žurite u zagrljaj ledine.
 
Duša ne može da preskoči breg,
da odleprša u neslućene visine,
ako je u duši ovenčan led,
neće se otopiti i kada Sunce sine!
 
Navire odnekud iz dubine beličasti talas,
mazno prigrli ojađenu stenu,
sleti galeb, kriknu na sav glas,
u srcu oseća divlju ljubav vrelu.
 
O vasiono, sunce i meseče zlatni,
što grlite i ljubite hladnu zemlju,
neka vas nebeska sila veže i prati,
samo ona može da otera tu memlu!
 
Talas to dobro zna, a zašto ne bi
I vi ljudi!?
Galeb ljubi svoju belu stenu,
iz sna je budi!
 
U vama ljudi žive i talasi i stene,
u oku široko nebo modro – plavo,
plima i oseka u vedrom danu krene,
iz očne jame, navire jezero slano
.
Put je dug, more nema staze i bogaze,
nemirni talasi svuda svoje stene miju,
zavaravaju trag, ne daju da ih gaze,
sa sobom i s Bogom, svoje bitke biju!
 

Dragana Andric

Komentiranje je zaprto!

Dragana Andric
Napisal/a: Dragana Andric

Pesmi

  • 01. 11. 2020 ob 08:47
  • Prebrano 302 krat

Uredniško pregledano.

Ocenjevanje je zaključeno!

  • Število doseženih točk: 144.47
  • Število ocen: 4

Zastavica