Čudno je vrijeme.
Prokislo je nebo.
Zrak miriše na odžake
i crne veste
na domaku osamljene kuće
raspiruju zadnje iskre
malaksale vatre.

Dah nam se pretvara u magle
i samo sjećanje još nam jasno vidi
ozarene obraze, na-
opako se okreće i drveće.

U korijenu krošnje
listaju nam vrane;

crno pero
zabadam nasumice,
ne znam tačno gdje nam je srce,
ali vjerujem
da će nam trajati
duže od ruže,

kad u tebe legnem
da iz mene, dušo, prhneš.

breza