SOBA ZA PEGLANJE

Imam višak zidova koji gube doživljaj doma i manjak sposobnosti rada srca.

Tako, rekla je arogantna gospođa u bijelom, srce Vam radi 60 posto. Uzela sam svoju torbu: moje srce radi 100 posto
za moju djecu, mrmljala sam odlazeći.

Od kad se sin oženio doselila mi se još jedna praznina.
Sad živim s tri, u džinovskim akvarijima koje s vremena na vrijeme
zovem soooobe.
Na zidove sam zakucale njihove slike,
toliko slične Bosni da svakog koga vidim mogu mirno zagrliti.

Ali ta mirnoća je samo privid. Kad je liznem ima okus odvojenosti.
Kasnije, četrdesetpostotni grob mog srca obasja svjetlost običnog života

pa tisuće čovječjih ribica bjesni (h)
pakuje stvari u kese, u vrtu stere veš, plače i podignutom majicom glanca stakla naočala
napukla od sebe, noću jako gledam u nebo i molim.

Kad sam tako jednom, ispolirala sve žlice, izvježbala sve osmijehe za druge, kroz prozor
formirala ravnicu za dječje stope, ja ti, ne budi lijena u onu manju sobu
ubacim dasku za peglanje, da dobije bar neki smisao

Snaha i sin kad dođu spavaju u onoj većoj

Kad zaključaju vrata za sobom ostave mogućnost čitanja
misli na daljinu i miris povezanosti

Ona se ne čuje suzama
majke
bb

brankicab