samo je tren pomjerio pero
da po njemu nam legne pogled
da po njemu zašute kodovi riječī
iz kojih će prhnuti mrtve ptice
poput leprša ljudskih duša
pred kojima glasi prestaju

u drugom trenu samo se
jek jedan prolomio bezdanom
kao nepoznato odrastanje
iza zaljuljane lune
iza crnog kosca ponoćnog
u materiji tame

ako mene pitate
loze su prodrle u jezovit huj
i sada se gase dozivajući nas
kao hropteći kamen
u susretu
s novim proljećima

u sljedećem trenu
kao šumor zaboravljena vodoskoka
provlačimo prste kroz kosu
i slušamo kako nešto u nama
statičkom elektricitetu
smiješi se

mirkopopovic