Rekli su mi da sam skliznuo u ovaj svijet
jednog predivnog,
sunčanog jutra u lipnju
Nije mi preostalo ništa drugo nego vjerovati im na riječ
Jer rođen sam u katedrali
i
dugo, dugo
bezbrižno živio u njezinoj utrobi
Danju bih lunjao mračnim hodnicima
a uvečer
uspavljivan molitvama nesretnih ljudi
tonuo u san
I nisam znao kako izgleda sunce
ni predivno jutro u lipnju
i nije me bilo briga,
jer bio sam sretan
Moja glatka duša isijavala je blaženstvo
sve dok jednog neobičnog dana
utrobom katedrale nije protutnjio njezin zvonki smijeh
i moja se staklena duša razbila u tisuću komadića
Zamišljajući okus bradavica
sluteći usne
skrivene u naborima njenog međunožja
moj se um užario
i ja sam je naprosto morao pronaći
Bazdio sam na stid
miris krivnje širio se oko mene
u divovskim valovima
Gubio sam korak
ostajao bez daha
ali nisam je prestao tražiti
sve dok moj začarani um
nije shvatio da ona više nije tu
I kad sam sav očajan
već izgubio svaku nadu
moj napaljeni ud
pronašao je izlaz iz katedrale
Izronila je naga iz svjetlosti početka
i ja sam zaprepašten njenom ljepotom
ničice pao na koljena
I ne znam kako
moje su usne same pronašle put
do ispupčenih bradavica
i
polako,
sasvim nježno
spustile se do njezinih bedara
Nakratko sam podigao pogled
Zaslijepila me ljepota
ružičastih, vlažnih usana
skrivenih u njenom međunožju
i ja sam ih strastveno poljubio
Nasmiješile su se
Otvorile
a njihov opojni sok izlio po meni
i s lica isprao svu krivnju
Nježno je uhvatila moj napaljeni ud
i uvela ga u sebe
Zaboravio sam svoje ime
um je napustio tijelo
i razlio se svemirom
a moje Ja saželo
u nešto nepojmljivo sićušno
Vrućina je postala neizdrživa
i ud je eksplodirao
Kapljice bjeline rasule su se po njenom licu
I ja sam odlučio:
Više se neću vratiti u katedralu
Još bih toliko toga želio napisati
ali ne mogu
jer njene čudesne usne ponovno se spuštaju
na moj nabrekli ud
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Speculum
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!