Ujesen zasvijetlī
Izabelino lice, rijeka
zaleđena izduženom tugom
Ujesen iz betonske pećine
u magline, u izohipse
sedmoga kata prema istoku  
potone i bude struna
i bude mimika riječi: Bože
kako je tužno bez djece
Ujesen gleda u ništa, čita
Feniksovo pismo, sliku
uokvirenu zapadnom periferijom
optočenu rumenilom  lišća
i šapatom: Znam majko
nikada više nećemo biti obitelj
Ruševinama udahni dušu
kreiraj, oblikuj život
kojeg si uvijek voljela –
slikaj pejzaže, kad grad zaplače
i zapleše tjeskobom kišā
Ne slušaj kako grob
grobu šapuće: Vidiš
iz kose joj ispada mrtvi
srebrni prah. Valerima
optoči uspomene
kistom i paletama uroni
u stvaran svijet
oživi, zagrli pejzaže
koje si uvijek voljela