Naginjem se kroz zatvoren prozor

iako znam

rešetke su odavna urezale moje ime

Na dlanovima mi krijesnice

U očima tisuće mrava

Duplje su odavna prazne

isplakala sam i posljednju želju

ispod jastuka

u sobi 212

Noćna posuda je zauzela previše prostora

oduzima dah i skviči poput uhvaćenog miša

u nesavršenoj mišolovci

Većeras su pauci ispleli mrežu

hvataju nespremne

Ja sam spremna

Zatvorit ću se u ogledalo

Bit ću nedosežna njihovim proždrljivim očima

Moja olupina odavna ne osjeća

ljuštura bez boje

Sve boje su u meni

U obrisima sutona

i purpuru zore

Ljubica Ribić