Ograđeni smo zidom straha,

stražama pred ulaznim vratima.

Ne dajmo naš grad da pojede

utješena žalost u našem sjećanju.

Samo jedan udah je udaljena smrt,

naša plodna tijela su njena hrana.

Vjetar, zemlja i iscrpljeno nebo

proliće suze zbog naše rane smrti.

Među nama je visoka kula očaja,

koga prežvaćem svake večeri,

ali počinje ponovo da se širi

s prvim zracima novog jutra.

Iza ograde okrenut prema smrti,

oluju sam zatvrio u sebe, i glas,

danas, za druge boje i oblake,

praznina ječi u dvorištima grada. (2. 4. 2020.)

Koki