Gluho doba.
Zaustavljen sat.
Ulica odzvanja koracima, ne razaznajem siluete.
Prilaze, prolaze, odlaze.
Izlozi nude beskorisno. Prodajem riječi.
Ispisane istine, snove, ispisan život,
u koraku smrt, u smrti trajanje.
Gluho doba. Odzvanja zvono. Najavljuje nove snove.
Snoviđenja postaju jasnija.
Siluete prilaze, prolaze, odlaze.
Odlazim. U izlozima moje pjesme.
Ispisane tamnim mastilom.
Plaču umjesto mene.
Zaboravila sam plakati.
Nijemo podnosim.
Miriše na zgarišta. Snovi su za život.
Život nosi riječi u svitanje niz ulice. Žamor.
Ne razaznajem riječi.
Osluškujem pjev ptica.
Zamro je u granama.
Odjekuje samo gluho doba samoće.
Danas je poezija pobjegla ispod crnog mastila.
Ponuđena poput jeftine haljine
leži u izlogu tražeći pogled prolaznika.
Grad je mrtav.
Čovjek navukao zavjese i zabravio želju.
Samo ptice traže kap vode u iscijeđenom oku ispod oluka.
Gluho doba. Zaustavljen sat.
Vrijeme je za buđenje.

Ljubica Ribić