REKA ŽIVOTA

Putuješ daleko, zelena smaragdna reko .

Za tobom ostaje gola pustoš nema, stigma i anatema;

očarala si mnoge grehom, veselim gromkim smehom,

zavarala ih neistražena dubina tvoja i divota, reko, reko života ...

 

Odakle tvoje obale strme - urezaše ih valovi što grme.

Skupljaš sitan pesak na dnu, prašinu dosadnu;

u mulju kog zraci sunca ne obasjavaju, duhovi obitavaju,

njihova večna staništa ispunjava samo pusta tama i ništa ...

 

Ljude zanima od pamtiveka tajna koju nosi reka,

korita usnulog u gorskim nedrima, zmijolikim meandrima. 

Usečenim u oštre stene, planine, niz koje se valjaju snežne lavine.

Šapat zvukova seni i duhova; čiji zaspali daleki preci žive u dubokoj reci?

 

Požuri, putuj reko, da negde zagrliš more što je samo tvoje ...

Nemaš mosta, pa žališ, u pećine neispitane zalaziš,

duž obale, vlažne, zarasle u korov i šipražje.

Samo ptica što kruži, preleti nekad na drugu stranu, oštrog šarenog oka;

 

preplivali bismo rado preko, al' si hladna, opasna i široka!

Senke što pomrače um šapatom, odvedu neoprezne sa sobom;

vrtlozi, virovi, struje i talasi, začas se sklope iznad glava,                        

nevične proguta gusta trava koja buja, obrasta i sputava ...          

 

Zelena reko, tajno i uteho, požuri bez nas, juri daleko ... 

dejanivanovic

Komentiranje je zaprto!

dejanivanovic
Napisal/a: dejanivanovic

Pesmi

  • 27. 05. 2020 ob 14:55
  • Prebrano 440 krat

Uredniško pregledano.

Ocenjevanje je zaključeno!

  • Število doseženih točk: 49.43
  • Število ocen: 3

Zastavica