PROLEĆA

 

Sećam se svih onih proleća
Tako srećnih
Kao kad stara mati ispeče jutarnji hleb
Pa zadovoljno gleda decu koja još uvek spavaju
Tako toplih
Kao kad se izgubljena mačka
Odnekud vrati mačićima u zagrljaj
Sećam se tih godina
Urezanih u grudi
I sećam se nje...

 

I usred toplog sunčanog dana
Prsti joj bejahu hladni
(Imala je slabu cirkulaciju)
Često bih te prste grejao sopstvenim rukama i dahom.

 

Dok se smešila očima punim mene
U grudima bi cvetao bagrem
A nebo bi pisalo pesme zlatnim perom.

 

Usne su joj pak bile vrele
Vrele i mekane
Vrele kao vulkansko grotlo
Mekane poput pamuka
mirisale su na med
Katkad na badem

 

Često bi duvao povetarac
Dok bismo šetali ulicama punim veselih ljudi
Ili parkom, tu, odmah iznad grada
Prolećnim toplim danima
Orila bi se i pesma slavuja
I zumbuli bi mirisali
Često sam se pitao, ko sadi zumbule u parku
Bilo ih je poprilično svake godine.
Ponekad bih joj ubrao koji
Volela je njihov miris
A ja sam voleo sve što voli ona.

 

Evo i sad je proleće
I duva povetarac
I ori se pesma slavuja
I mirišu zumbuli
I toplo je sunce...
Ali je nekako sve uzalud
Jer
Nema prstiju hladnih
Da ugrejem
Nema usana toplih
Mekanih
Nema poznatog glasa
Da zamoli za cvet
Samo neke senke
Osvrćem se
Tražim njihov izvor
Ali ni njega nema
Tek smo nada
Pusta nada...
I dođavola s njom!!!

 

Juče sam pakovao kofere
Rešen da krenem njoj
Par sitnica
Dve izbledele slike
Nekoliko papira sa pesmama o nama
I jedna olovka
Ona je volela da piše njome

 

Pitao sam na stanici
Sa kog perona kreće voz kojim se stiže do nje?
Nisu mi znali išta reći
Samo su me gledali čudno
Pitali su me šta mi fali
Ali ne htedoh im reći
šta njih zanimaju hladni prsti
i mekane tople usne
I šta njih zanimaju njene oči pune mene?

 

Sećam se da sam prošetao glavnom ulicom
Sećam se da sam ušao u kafanu
I da sam naručio vino
Par puta...
Više se ničega ne sećam
Tek jutros kad sam ustao
sav mamuran i slomljen
Rekoše mi da su me našli kako spavam pod stolom
Rekoše mi da su našli dve pocepane slike
Nekoliko izgužvanih papira, nečitko ispisanih
I jednu polomljenu olovku
I ništa mi više nisu rekli.

Bojan Tasic

mirkopopovic

Poslano:
18. 05. 2020 ob 19:38
Spremenjeno:
18. 05. 2020 ob 19:39

Reći ću samo da me pjesma snažno dirnula. Sjeta, zapitanost, snovi i uspomene. I ne bih više jer možda ne želiš da ti netko bilo šta govori o svom doživljaju tvoje poezije. Polazim od takvog stava jer nisam imao prilike vidjeti tvoj komentar, ili mišljenje o pjesmama drugih koji su na istim, ili sličnim valnim dužinama.

Zastavica

Bojan Tasic

Poslano:
19. 05. 2020 ob 19:47

Pozdrav. Mirko.

Ne zadržavam se dugo na "Pesem si" 

Objavim pesmu, pročitam i odreagujem na poneku ostalih članova i veoma retko komentarišem. Objasniću zašto. Malo sam češće na Facebook-u i povremeno na Instagramu, a nemam puno slobodnog vremena. Posao, porodica....

Ranije sam češće komentarisao i par puta su bili pogrešno shvaćeni moji komentari (na fb-u) otad veoma retko komentarišem, tek ponekad i to kratko. Tako mi je mirnija glava. Za neke veće analize smatram da nisam kompetentan, neka to rade profesori književnosti...

Siguran sam da je vaš komentar bio dobronameran i zahvaljujem se na tome. Možda sam i ja pomalo nemaran, gledaću da budem aktivniji, koliko god sam u mogućnosti.

Hvala još jednom, pozdrav...

Zastavica

Komentiranje je zaprto!

Bojan Tasic
Napisal/a: Bojan Tasic

Pesmi

  • 18. 05. 2020 ob 13:45
  • Prebrano 366 krat

Uredniško pregledano.

Ocenjevanje je zaključeno!

  • Število doseženih točk: 55.2
  • Število ocen: 3

Zastavica