dok se sjena oblači

u smiraj iskre

u sićušnoj kaplji

materine dušice

u sebi

osluškujući čekrku misli

na lancu

ukolijevčenih sinapsi

i cirkusu

u srčanoj čakri

na putu do riječi

ćuteći izreći

što se da i ne da

kapkom oka

na vrh jezika dokučiti

lirika muka rekla bih

da nisam čula

kako žubori

medena rijeka

u venama pčelinjih krila

dok mi je povijest

iz polena svog svijeta čitala

satima mi je samoća

s dva busena

blagosiljala koljena

dok sam se nadvijala

kao nimbus crnog sjaja

oko trunja, oko trnja

odumrle prirode

tražeći svoje lice

na površini duboke čatrnje

breza