dok se sjena oblači
u smiraj iskre
u sićušnoj kaplji
materine dušice
u sebi
osluškujući čekrku misli
na lancu
ukolijevčenih sinapsi
i cirkusu
u srčanoj čakri
na putu do riječi
ćuteći izreći
što se da i ne da
kapkom oka
na vrh jezika dokučiti
lirika muka rekla bih
da nisam čula
kako žubori
medena rijeka
u venama pčelinjih krila
dok mi je povijest
iz polena svog svijeta čitala
satima mi je samoća
s dva busena
blagosiljala koljena
dok sam se nadvijala
kao nimbus crnog sjaja
oko trunja, oko trnja
odumrle prirode
tražeći svoje lice
na površini duboke čatrnje
Tu stati in občutiti, zagledati, tako dolgo, da se pogled obrne navznoter in se v tišini pogovarja z vsem, kar ne govori z besedami ...
čestitke,
Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: breza
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!