Tamo gdje sam odrasla kad me pitaju da li znam da volim, iskoračam
iz vlastite tradicije jer nemam nikakvu strategiju i ne vjerujem u raj
ni u pakao i u neke bitke ne ulazim da bih pobijedila jer kažu kako
revolucija jede svoju djecu i tako pojedena u iskoraku počnem da pišem ljubavnu poeziju.

Bilo mi je drago kada sam završila s pisanjem pjesama. Prestala sam gristi usne.
Sad pišem o beznačajnim stvarima kao: lutka
nakrivljene glave gleda iz izloga. Ogradila se od familije. I jedne i druge.
Inje na iluzijama još je vlažno. Ogrćem njegov vuneni džemper suviše grub
za moju golu kožu, rascvjetana rana od mlaza vode srasta s nečim ugušenim
među mojim rebrima. Hrani me krezubim suncem i poji gorkim polenom.

Ne pamtim imena ljudi. Od mene se oduvijek očekivalo da se opredijelim.
I jesam. Otišla sam daleko i zavoljela
polja uljane repice, ali ne i ljude. Potrebno mi je bilo da se osjećam sigurno.
Nedostajali su mi otisci prstiju s police koju je on pravio i stakla na prozorima napuštene kuće, da se nalaktim i pogledom probijem planinu pa sam morala da ga zamijenim nekim s kim ću dočekati starost.

Pitala sam znaš li što mi je potrebno da se osjećam sigurno i on je krenuo
da recituje sa Šerbežijom Već sam ti pričao to. Miriše na papir.
Otkad se vratio opet gladujem nagriženih usana.

bb