LJUDSKA LICA NAM VISE O VRATU

Nazvao je čovjek iz Vinkovaca koji je
moju majku slikao u srednjoj školi i volio
čuvat' joj mjesto u vlaku, kaže
da joj vrati slike. Od onda
nije ga vidjela , a ni sada neće. Slike je mole
sa svih neprimjetnih pedesetipet godina
koliko su bile čuvane, a ona tvrdoglava
neće. Kune se,
nije ona ta svilena curica
i rukom starice otire oči slikama, zateknuta
od skleroze čiji hod nakon tolikih uzaludnih godina
ne može ponoviti. Kad širom otvori oči nehotice
propucane samoćom

prepoznam pogled bjegunca.

Ne, nije bjegunac
starac. Mršav i crven sklupčan spava
kao puž golać. Proljeće slini preko jutara njegovih
kapaka. Voćka na dnu avlije svila se beharom. Kad cvijet ocvate
zemlja se strese. Kad mu, ona djevojčica iz Sirije što se prije
smrti zarekla: Sve ću vas reći Bogu,
prošla krajkuće nasmijana, okrenu se za njom i viknu:
curice, ti si jedina za kojom sam plakao jer nisam bio
siguran da Bog liječi rane kad se otvore majkama kojima ne znam ime,

bude me pravo stid da ih pitam šta će biti s Bogom I slikama
koje ne može zaboraviti

Moja štitna žlijezda
tada se sasušila. A i drug, koji je živio dosta
usamljeno i lakovjerno se zaklinjao kako se ne može zaljubiti i eno ga,
s čudesnom Makedonkom koja mu je dala kćer, bjelobrad zaražen

ljubavlju. Prerezao joj pupak na Lazarovu subotu i vise nije spreman učestvovati
u tuđim prazninama. Piše pjesmu pa zastane, u očima prolaznika
gdje je ona na sred ceste ostavila nadu
pod zanjihanim mjesecom, bljesne. Čitavu noć vjetar siječe grede
dječjih domova dok ne počnu propuštati k'o zgažene kockice, dah
i toplinu očevog krila. Ne prašta ocu. Sve drugo je trljanje očiju.

Sve drugo je mnogo gore.

Od jedne kapi kiše
cvjetovi preobraženi u izbjeglice s imenima neba i
zemlje u pukotinama tonu u paranoju. Kinezi
se nisu dobro ni zakašljali, a mi smo se već zatrpali brašnom,
i tako bijeli izbjegavali komšijsku djecu i cuke i drveće

kao i sve druge obećane smrti.

Sredinom ožujka ušuškavam
mandarinu čuvajući je od premrzle noći
kao bolesno dijete. Ljudi strepe. To se lijepo vidi
po vjetru koji gazi praznim ulicama I svako malo,
na isti način, nogu pred nogu, pronese priviđenja
kroz Kinu, Italiju ili neku drugu zemlju, ne Vatikan, ne
u njemu živi pjesnik sto obnoć sklopi krila da zapali svijeće i moli,
ne Zagreb (u njemu je već zaspala jedna djevojčica) on je povrijeđen

kroz slike djetinjstva « o čemu je pisao taj mensur ». Pada snijeg
i zemlja ga pije kao pseto žedno.

U samoći, sto će reci: onostranom poznavatelju
pustinja, žena u svilenoj haljini izvezenoj
zmajevima, decenijama čeka da prođe usamljenost.
I sad je kasno. Oštroumna
istina sasuta u lice otvorila joj oci. Neće proći. Ona stoji. Pruži ruku
kao svaka ljubav, da je pomiluje kao misao golu, i ostaje besramno

nastavljajući s pomilovanjima: djecu, cuke, drveće

Zemljina kugla poprima neznani obris.
Fontane prste tjeskobom.
S noge na nogu i mojim gradom prolaze priviđenja
Kažu mi:
Dobro podnosiš preživjelost na zavičajnom grobu (posjednik si zatvorene prostorije)
gdje ti on neće donijeti cvijeće ni na rođendan
Pitam :
beli se to bojite živog groblja?

A samo sam htjela prevaliti preko usta: Slušajte Doorse, djeco
“The End’

bb

brankicab