O tempora, o mores!

Lako je tu,

među stotinama zahrđalih katanaca,

svezati ljubav

Ali hajde, ne tu na čeličnom mostu,

nego kad se vratimo kući

odvali tu samohranu  santu leda od mene

i ja ti nikada neću stiješnjenoj  u rane

od kamena ludosti prebacivati bol

Govorio si

da se nećemo zatvoriti

zidovima kojim  ograđuju starce,

koje ne možemo presložiti,

koje ne možemo srušiti da nestanemo

od onoga na televiziji žonglera

koji žonglira našim životima,

od uličnih svirača koji sada sviraju praznim ulicama,

od praznih ljuštura prolaznosti,

od rodnice koja ne rađa  ljubav,

od kritične granice razmišljanja,

a onda  sva parna slova izbacio, iskoračao

iz vlastitog identiteta i kao revolucija pojeo nas,

djecu nade

Pijem jučerašnju kavu

zaboravljenu među papirima

s glavom na koljenima,  prizivam Boga

kada sam preplašena, krstim se

za vrijeme oprosta sa mrtvacem, palim svijeće

nepoznatim grobovima, ali kad me pitaju da li vjerujem

u pakao ili raj, kažem samo

u paklu. Kada su Majku Terezu na dodjeli Nobelove nagrade

za mir pitali:  Šta možemo učiniti za promicanje mira u svijetu?

Odgovor je bio: “Idite kući i volite svoju obitelj.“

Sveta Majka  je obišla  skoro čitav svijet.

Nikad se nije vratila u rodno Skoplje i do kraja života

više nije vidjela majku i sestru.

Ja  ću oblikovati malu razigranu  rijeku u orahovoj ljusci,

a ti dovrši tvoje započeto djelo

zapamti to mjesto na kom me nisi ljubio u nagonu

bujanja noćnih sati na sred čeličnog mosta

malčice drugačiju od ostalih žena i onda ćeš shvatiti

zašto Agnesa Gonđa Bojađi nije poslušala srce i  „otišla

kući i voljela svoju obitelj“

bb

brankicab