NE ZOVI ME TUŽNIM LICEM
Ne tuguj
dok sat otkucava
nad svime što otišlo je
Čekam da zamiriši
proljetna kiša
i pas lutalica iščezne
preko pustoga parka
Ne zovi me tužnim očima
nismo napušteni:
osmišljavam mozaik
rasutih godina
udišem snježno proljeće
nad čijom kolijevkom
dok sam negdje
nečem okrenut
u crvenim cipelicama
još pronosiš bijele oblake
uskrsavaš mrtve tračnice
i slikaš prve tratinčice
Ne tuguj
Dok smo usnuli
samo je posustala svjetlost
na stranici povijesti
Ne zovi me dok sat
niz četiri zida lije
dok otkucava bezimene
strane svijeta – smiještam
glas pupoljaka
u njihov usnuli topot
u njihove rane
i uspomene
(Sarajevo, travanj 2020.)
Mirko, všeč mi je tvoja lepa lirska pesem, polna nežno čutečih misli, ki slikajo trenutke soočanja s seboj in me je pritegnila z izrazi čustvenih stanj spominov, pričakovanj …
Z lepimi pozdravi,
koni
Poslano:
14. 04. 2020 ob 17:01
Spremenjeno:
17. 04. 2020 ob 07:17
Čast mi je pročitati ovakav komentar i podršku. Hvala lijepa, koni!
lpm
Ko postanejo strani sveta brez imen in ko spomini preplavijo trenutek, čestitke,
Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
- 14. 04. 2020 ob 13:45
- Prebrano 419 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 173.93
- Število ocen: 9