Što sam htio
beznadno pitaš
melodiju izlaska sunca
dok ne potone i ne sklizne
dok ne zanijemi niz grebene
gdje školjke spavaju

Tvoj put
Ljeto
Pšenica
Niz lice svijeta
Niz tvoje lice
što četiri puta zebe
četiri puta gori
osam puta traži
svakoga uštapa zove
i osluškuje nedozvano

Na svim stranama ocu s lijeve
na svim vidicima ocu s desne
sedam ti je radosnih izraslo
sa njima su obronci neubrani
na njima je skrivena
tvoja osma a dvanaestu
ili već dvadesetu (godinu) slutiš

Tvoj put, tvoji glasi
po mjeri Nekog
koji opominje:
Pamti i traži
Tvoje ljeto i žuta pa zelena
boja pšenice
kao trideseta godina
koju si htio stići
ali četrdeseta je, zar ne
uviđaš, a ipak pitaš:
Kad je minuo rođendan
četrdeset sedmi

Tvoj put
Ljeto
Muk te budi
pa buljiš u lice svijeta
u svoje lice na kojem
nije sedam, nije ni dvanaest
Beznadno pitaš melodiju
zalaska sunca
a školjke još spavaju
i vječno namiguju zvijezde
usputno ti pedesetu
ispraćaju
S pedeset petom
raspleo bi varku purpura
odgonetnuo nečitku melodiju
i žeđ bez imena pitao bi:
Kamo stigoh bez svoje volje
a tek prvu prašinu razgrćem
s melodijom
ponovnog izlaska sunca

mirkopopovic