STVARANJE

Kako ću pisati budeš li me volio, pametno ću ga pitati
A on ne želi pamet . Moje ludilo traži, od ludila nabubreno srce lijepo nacrtano. A ja

gubim vrijeme pišući pa ne stignem crtati. On ne želi ni mene.
Zjapi i ja se lomim poput krhke šibe i brbljam. Čuvam trakice sa ruku mojih tek rođenih

beba. Ne razumiješ da je to isto kao da opet rađam mlađ.
Čuvam plišanu igračku s razbijenim okom mog sina. O tome ne mogu ni da pričam.

Kao ni o tetovaži na njegovoj ruci. Crna je, velika i slijepa.
Čuvam naše vozne karte kada si me doveo sebi. Čuvam i stare pasoše i premalenu odjeću.

Čuvam i sjećanja, zato sam počela pisati. Ovako.
Pogledom sravnim jutro . Osluškujem. Ogledalo je slijepo. Ne vidi Njemačku.

Grli me nešto nalik na čovjeka , nacrtanog osmijeha na srebrnom licu
I šapuće Du bist eine sehr nette Dame, kako i priliči nasmiješim se kao da razumijem i

kažem Danke. Po tužnim očima mu vidim da mi je nešto lijepo rekao.
Da sam znala njemački pitala bih ga zna li hodati po žici i ako ne zna da ga naučim?

Onda kažem bratu zamisli kako bježimo u lakiranim cipelama. Kaže zamisli ćovjeka da

nesretnim slučajem ostane s tobom. Kažem, možda nas nitko neće tražiti. Sakrivam

osobe s posebnim potrebama u jata bezbrojnih glasova.
Pravim od nas nevidljive glinene golubove.

bb

brankicab