Kad sam bila prvi Usmerenog,
profan srpsko(hrvatsko)g dao nam je temu
„U ratu je kičma tvrđa od čelika“.
Osetila sam nešto tvrđe od miokarditisa.
Počela sam dugu anamnezu:
„Ovo je četiri puta sedmi put da dobijam pismeni
Ne mogu više, ne mogu, ne mogu…
Nisam čula ni avione, ni puščani zov kroz granje, ništa, profesore, ništa!
A kičma mi je od bambusa.
Pozvao me je tiho „Zaslužuješ 5, ali ne smem, ne smem “
Kad sam otvorila vežbanku, videla sam vojnu tajnu :
Profesore, da li još uvek ima ovih tema?
Ako ima, na kom se jeziku ispisuju?
Pretpostavljam da bih otkrila drugu vojnu tajnu,
jer pisala bih najstarijem grčkim;
EUuuu, čula sam i avione,i bombe, i „živela demokratija!“