Pazila sam da ne zgazim mrava,
(zgazila sam)
Sela sam na kamen i razgledala
(zgaženoga)
Kako proći ovom stazom,
a ne ubijati stopalima ?
Nemoguće. Ne.
Sedeću gde sedim,
moliti za oproštaj
i pokopati uz ritual
Kada padne noć,
ja cu pasti od umora,
a sutra,
moliti se bogu mrava
za sve brze u ranama,žilama,
(otrujte me, ugušite!)
i hiljade pogaženih mojim mrtvim plećima
(nije sve u stopalima!)
Hej, bog se već smeje glasno
"Tako nam je suđeno,
izjavljujem,
eto,
eto, tako"
Koliko nenamernih smrti drobcenih bitij povzročimo samo s tem, ko se premikamo (in celo če negibno obsedimo!) po planetu ... kljub tragiki deluje smešno in ironično - čestitke,
Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Marina Adamović
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!