U mirisu kestenova naše ulice udišem staru ljubav.

Hodajući, uspomene se kao polen  s grana

toplo spuštaju prekrivajući glavu

osjećajima davno uspavanim.

Sjećam se tvog smijeha

grlenog, nesputanog

vrelih zagrljaja

veselih štenaca koje sam mazio.

Sjećam se flaše vina

koju smo kao maštu dijelili

opijajući se svjetlima Sarajeva

na cesti prema Baricama,

Sjećam se prisnih razgovora

duboko u osvijetljenu noć

koje sam kao mantru

u mislima danima ponavljao.

Sa kapom od behara

budućeg kestenja

uz glupa objašnjenja

ne tražeći oproštenja

zvonim na tvoja vrata.

Daniel