Tko je izopćio sunce iz oka?
Tko u ljudskim maglama
jede krvave leptire?
Mučilište riječi;
đavolji jezik oko moga falusa,
erekcije:
vjekovne
stanju
u
um
bog-žena,
bogožena,
partenogenezom dijelim dan
na mlijeko i smrt
(smrt se izdaja o ponoć,
dojke joj nabrekle
od umiranja pepelne djece
niz padine slijepih oblaka).
Na mome licu
za mrtvace više nema mjesta.
Oči im u nisci oko Groba
trnu zalutale svjetlosti.
Poljsko cvijeće i dim.
Naga se skrivam
pod kamenom
bijele tuge.
(Bitak tu ne zalazi,
samo rane
koje ljudima
na vjeđe polažem.)
Mraku sam dala brata.
I sestru sam dala
da bi pojeo moje ruke
i moja stopala.
Nikta,
ukorijeni me u zlo svakog ožiljka.
Umove kojima se klanjah
odvedoše na klanje bratu Suncu.
Nikta,
ukorijeni me u zlo.
Ja sam tvoj strah,
svoj strah,
ja sam eho.
Nikta,
ukorijeni me.
Djeci su noćas krila ukrali,
(Ja sam svoj strah.)
zakrili me djetinjstvom sa Žala.
Nikta,
ja sam Zlo.
Raspori ožiljak
očnjacima istoka.
Naći ćeš me silovanu svjetlom,
oplođenu magmom
kiptećih arkanđela.
Zubima skidam vrijeme
s kože.
Kosti mi snolike,
psine uriniraju nad njima.
Nikta,
za ovu vječnost
ja sam suviše.
Koračajmo uz rijeku.
Slijedit će nas
jelen i Smrt.
Nitko je viđen
kako gradi zid
među bogovima
nad čijim čelom tamuje riječ.
Nitko umre sretan.
U svom imenu imao je
jedan život više
od njih.
Ovo je toliko duboko da treba iščitavati. Prvi utisak je moćan, jako. Svijetovi.
Veliki pozdrav Branka.
Čitatelja zaokupiš i fasciniraš.
Temnospeven dialog z Nikto - zlom, temo, prividi, sanjami in smrtjo - notranji potres, ki pretrese ... čestitke,
Ana
Čestitam ti Branka!
Lijep pozdrav
* Nitko umre sretan,
čestitke, Ljubičica. *
Čestitke k tujejezični pesmi zime 2019/20 po izboru uredništva z utemeljitvijo:
Ko na obrazu »ni več prostora za mrtvece«, se udomačijo v pesmi, katere sonce je »izobčeno iz očesa« in je v »človeški megli« primorana zaužiti »krvave metulje«. Takšna pesem ne prenese polarizacij, temveč jih po načelu pars pro toto sprejme kot (usodno) (v)danost: »bog-žena« je le (pol)manifestacija »bogožene«, žrtvovana sestra lirski subjekt spravi ob roke in stopala, »klanjanje« se z imenitno besedno igro spremeni v »klanje« in sonce v božanstvo ter krvnika, boginja Nikta pa je odmev zla in strahu, ki ju premaga »N/nitko« – graditelj »nevidnega mostu med bogovi«. Pred nami je torej poetika, ki je na površini morda res le »rokopis«, toda iz njega se je rodila Pesem. (Sara Š)
Na še mnogo ustvarjalnih izzivov!
Hvala uredništvu i tebi, Ana, te posebno hvala Sari!
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nikita
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!