IZ OGLEDALA
Jutro, u kojem me je vjetar okupao
s polenom trešnjevog cvijeta,
pripremajući me na susret
sa sopstvenom glupošću,
pamtim po smjehuljku rose na lokvanju
i vilinskom konjicu,
što je, zaprepašćen mojom smjelošću,
zastao u zraku.
Voljela bih, ali ne mogu,
zaboraviti žabu ispod mojih nogu,
što je skokom dužim od raskoraka
skočila u vrisak zelenog jagodnjaka,
od kojeg mi i danas glava puca,
pa nikako da se sjetim
kuda, ni zašto krenuh,
a ni odakle dovukoh ovu
što mi mekeće iznad umivaonika,
dok mlijekom njenim
čistim trepavice
od sna što me žulja.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: breza
- 08. 06. 2009 ob 19:04
- Prebrano 890 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 280
- Število ocen: 8
