zaplavam izven
pogledam skupek kože
ki zajema podobo vidno očem
mar sem to
usihajoče bitje
v katerem se tudi misel
naveliča vsega
ne, ne, nisem
dokler so v meni prasketanja ...
le kaj jim jemlje iskro
zakaj se kremen zdrobi v prah
kakor krila stare vešče
in stenj dogori
ali je le moker od meglenih sanj
iz katerih sem prišla
kakor čebela na medeni cvet
kakor tavajoča po ljubezni
ki se išče spet in spet
na mostu
ki se konča v megli
si tam
si ti
Poslano:
03. 01. 2020 ob 19:10
Spremenjeno:
03. 01. 2020 ob 19:21
Draga Irena, odavno nisam zastala nad matricom riječi koje uistinu daju smisao impulsu koji kruži pod kožom..., dok ne iznađe svoj put van.
Ti titraš pod kožom i toga se ne bojiš.
Ti uranjaš u krv i izranjaš iz nje prihvaćajući sve što ti se u njoj ukaže i prikaže.
Ti nisi slaba kolati čitavim tim univerzumom i nisi nehrabra raščlanjivati misao na segmente.
Tvoja poezija poezija je bitka.
Ti titraš pod kožom i sučeljavaš se s tim impulsom. Ustrajno.
Ja taj impuls sačekujem van granica kože. Tu poezija postaje preživljavanje.
Ludo, ludo dobra pjesma, Irena Pi!
Grlim!
Nikita <3 hvala za velike besede velike pesnice
majhna te objemam
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: pi - irena p.
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!