Gdje je taj stari kraj

O kojem svi

Govore ganutljivo

Kao da je tamo tekao

Samo med

I samo mlijeko

I lipe mirisale

I livade zelene cvjetale

I zemlja bila meka i topla

Kao nježni majčin dlan.

Gdje je ta djedovina

U kojoj su svi sretni

I veseli bili

Gdje je to ozemlje

Kojega svi slute

Tik do svoje čežnje

Kao odraz iza stakla,

kojemu svi teže

I k njemu lete

Svojim duhom

nemirnim

I nervoznim

I nesretnim

čeznutljivim

Gdje je?

Gdje je?

I kako to?

I što to?

I zbog čega to?

Zbog čega više

Ni otac

Ni mati

(Djedovi su odavno među mrtvima)

Ali nitko

Baš nitko

više sa sigurnošću ne zna

Niti ono što zna

Niti ono što bi želio znati?!

Gdje je?

Ta zemlja djetinjstva našeg

Zavičaj

Očevina

Djedovina

Ono što nedamo nikom

Ono čemu se

u snovima vraćamo

čeznutljivo

Gdje je?

Djetinjstvo naše

Dječaštvo

I mladost naša

Gdje je?

I što je danas

Kad već odavno

naša djeca trče

nekim drugim proplancima

i parkovima

i kupaju se

u nekim drugim rječicama

(zapravo bazenima)

i zabranima.

Gdje je taj stari kraj

O kojem svi

Govore ganutljivo?

Gdje je?

I što će nam

Kad već odavno

Mi nismo više

Isti ljudi.

Željko Kocaj