Možda je taj trzaj kojim je šuštavo
Prebacila nogu preko noge
Bio razlogom da se kratko zagledam
U njen mantil boje suncokreta
Kao i ona u pahulje što iza prozora su
Svojom igrom gušile čitav krajolik.
Smještajući se u kupeu upitah se
Je li netko odnekud izgovorio njeno ime
A ona me osvrnuvši se, kao da mi vraća
Nešto davno izgubljeno, samo počastila
Grimasom kojom mi je odaslala
Neku vrstu zagonetnog pozdrava.
Moja je znatiželja htjela ozvučiti
Mrtvu tišinu u kupeu glasom i pričom  
Koju će samo ona čuti – kako su me
Jutros u usnuloj studi kao nikad ranije
Grijale uspomene na jednu Snježanu
Na veliku prvu ljubav davno nestalu
U vihoru rata, ali sam šutio jer bi
Tužno bilo u njenim očima paliti
Mrtve svjetiljke (u očima koje su mi
Činilo mi se već odaslale nemogućnost
Bilo kakve komunikacije).
Zato se pokušah prepustiti sjećanju
Na ljepotu španjolskih
Primorskih gradova, na avanture
Koje su, dok me njen miris uporno
Podsjećao na nešto davno izgubljeno
Umrle i nestale i eo ipso ostale
Samo nedorečene vatre, mjesečina
Pretvorena u pepeo.

Možda je taj trzaj kojim je šuštavo
Prebacila nogu preko noge
Bio trzaj otvaranja vrata, koraci, glas:
Snježana! Spremi se, uskoro silazimo
Ili je zamirisala jedna davna
Neubrana ruža na obali
Nad zgusnutom bojom
Zelene rijeke u sumraku
Dok je u stvarnom svijetu
Iza prozora padao
Beskrajno tužan snijeg.

mirkopopovic