kakva to bijaše voda
u vremenu kad krstiše
me mati daleko od očiju
raje i vragova crnih,
pitam se danas, godinama
poslije,
lupam nogama u predjelu
rebara i
osjećam bol, strašnu,
dok drugi cerekaju se patnjama
mojim,
pomislio bi čovjek
da luda sam sasvim ili netko
je pljunuo u krstionicu pa sada
ispaštam,
uglavnom sama sa
sobom,
u dugim monolozima
za noćne nesanice, vrištim
i psujem,
Bože znam oprostit
ćeš, valjda sam ja jedna od onih,
za koju samo si Ti siguran ima li
u ognjištu moje duše uroka i zle
namjere...ne, i da hoću, ne znam
više uspravna biti,
bistru vodu sa izvora
piti i jutarnju pjevati,
sve je to raspršeno negdje na policama
mojih knjiga,
napokon ,
možda su tek one živi svjedoci
da iz mojih usta laž ne zna izaći.....