Imali smo Stojčevac – raj iz bučne gradske rane izniknuo.
Imali smo kino Igman i prve ljubavi dječačkih godina, proljeća
i trave što dišu kao naše Dragane, Nade i jutarnja rosa u brezama.
Imali smo beskrajne sate, kas konjā, otkucaje zvijezda
u venama naših plesačica po trnju, poneki bijeli oblak
nizvodno po prahu nebeskome, ples godina neizgovorljiv
kao žudnja.
Na našem je uzglavlju svake noći plovio veliki crveni mjesec
i nad modrim gorama obećavao da nitko nikada neće plašiti
naše snove i naše ptice.
Imali smo Vrelo Bosne što protrčalo je kroz riječi i prizore našeg
vremena koje nije pitalo ni za raj, ni za pakao, ni za veličinu
Londona, ni za ljepotu Venecije. Koje nikada stražare života
nije pitalo koje je doba dana, koje je doba noći.
Kad nas je nedužne Zlo naučilo osipati se na sve strane svijeta
uzalud smo se tražili nepoznatim meridijanima tabanajući.
Osupnuti pred usudom, samo je naša bezglasna duša ostajala
dio zavičajnog gnijezda... kako bi seobe naše što nježnije orale
preko lica onih koji su nas ostali čekati između dva svijeta
s nadama zagrljeni, onih koji će u milosti preživljavanja vječno
skupljati izgubljeni san.

mirkopopovic