tužne slike postat će
poslanica s najljepšim
porukama o našoj ljubavi,
ili možda to nije bila,
ali tada čuli su se naši osmjesi,
zagrljaji zvučali zvonko i jako,
bez mikrofona i pompe,
onda,
kad budemo oboje za sobom
zauvijek zatvorili čelična vrata,
kapiju koja nas je pamtila,
čuvala od znatiželjnika,
branila od
svake vrste napada,
tada,
popest ću se na onu samo našu
morsku hrid,
mahati nebu oktobarskih kiša,
jer i ono je znalo bivati naš tješitelj,
pitam te, moj mornaru,
imaš li ti koju
besjedu prije vječnog ulaza u neki
drugačiji svijet,
imaš li za mene poruku
sklepanu od epitafa ili u nedostatku,
otpjevaj mi bar serenadu
koja ponekad
u noći probudit će moj duh iz mrtvila
zemlje i
zaljuljat će stoljetne čemprese
na ulasku u Božje carstvo.....