Na djedovom seoskom imanju
nenadano me zatekla
oguljena zora u umaku od rajčica
koja se lukavo smiješila
s brkovima od bijelog luka
dok sam prašnjavim rukama
pokušavao doseći
teglu opervaženu spoznajama.

Donja ploha kredence
ispletena od listova salate
činila se beskrajno daleko
jer su ljestve bile prekratke,
a s gornje strane kvadra
promatralo me usidreno sunce
zagonetnih medenastih očiju
u tragovima mrtvog humusa.

Nakon petog nes(p)retnog pokušaja
da dosegnem granice univerzuma
zrake varljivog sunca počele su tkati
savršeni obruč sa zlatastom paučinom
oko starinskoga lonca bez obje drške
dok je beskonačna žitka smjesa
curila kroz mrežaste pukotine
raznoseći dolinom zoru od rajčica.

Ivan Gaćina