Prostor oko nas nije velik
toliki je tek
koliko ga možemo obujmiti
raširenih ruku
kad nas netko
zavrti u krug
jer očima vjerovati nije
one vide što bi htjele
pa starca koji sjedi
na klupi uz rijeku
naslonjena o drven štap
oči pretvaraju u napuštenu
dječju drvenu igračku
u drveni most za mrave
u drvenu kuću s okruglim oknima
u drveni stol za zajutrak
u vrtu drvene brvnare
u drveni okvir za sliku vremena
u drvenog idola
u probuđeno dijete.
Pesem, vredna velikega pesnika! Pomenljive besede v verz zapisane ... Hvala ti, Duško!
Prijeten večer ti želim,
Sašo
Duško, veliko je zadovoljstvo imati priliku čitati tvoja pjesnička djela! Hvala ti.
Lijep pozdrav,
mp
O! kakva slika nastaje na tvojoj vrteški, Duško! Slika iz više nanosa boja, puno slojeva... na kojoj se usamljeni starac uz reku pretvara u ono što naše oči žele videti. Njegova nepomičnost sa svakim viđenim objektom ima zajednički imenitelj - drvo je. Da bi poslednji stih maestralno zaustavio vrtešku: starac je nanovo dete. Čestitam,
lp
Jagoda
Hvala od srca na lijepim riječima dragi prijatelji !
lp, Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!