osjećam snažan vjetar,
prstima masira leđa,
gura i daje poticaj kao nekad,
čudim se i molim svim svecima,
neka ostane onako, jako,
čvrsto, ugravirano u srcima,
zapisano u našoj domeni,
oboje svjesni, napretka većeg
u odnosima naših bića ne smije
biti 
ali priznajem lijepo je povremeno
otkriti crni mrežasti veo i osjetiti
blagi poljubac 
na usnama mojim,
vratiti se u vrijeme sazrijevanja,
mladenačkih snova i maštanja
u kojima preskakali smo obruče
srcolikih oblika, 
otkidali latice
bijelih tratinčica, 
hodali u zanosu,
živjeli nepatvoreno dok ostatak
svijeta sumnjičavo propitkivao
naše namjere,
nismo se htjeli smesti tjerajući
svoj inat, 
umirivali oluje, 
sada isušilo se more, 
u talogu
mulja ostali su samo naši koraci....