ništa sablasno,
sto put provjereno,
i opet ponovljeno,
ispijam talog crne,
sjedim onako ukočeno,
kroz staklo bježi pogled,
prođe još jedno ljeto,
grožđe zlati se na padinama,
nas dvoje ubiremo mrak,
nema tih riječi koje govore,
ni pokreta što potvrđuju,
pojeli nas vali nemira,
ima li smisla kukanje,
i vjerovanje u onu kako
nada posljednja umire,
naši puti izgubili su kompas,
raspršilo se gladno sjeme,
ništavilo stvarnosti nadvladalo
maštanje o jabuci Božića,
raspuklo se jaje uskršnjih dana,
leptiri oblijeću rajski vrt divljine,
u našim ćelijama zavladao muk,
u osušenoj kori badema nađoh
sliku koja možda zna tekstove
davnih soneta.....

Denisa