[size=14]
Ne čitaj moje pjesme,
ako ne znaš
ni slutnjom stati
u dane kad se rađaju
sve dobre smrti,
kad, bez kišobrana,
pustiš katran života
da se slijeva s tjemena
niz ramena
i duž svakog pršljena;
kad se skori
radost giba
i kretnja
ne smogne volje
do pokreta,
a sva jutra
cvokoću iznutra
i nijedna trepavica
ne zaboravlja kuću
iz šibica;
kad se srodiš
s grkom glasa
na uglu svjetlog grla
i plavoj smrti nudiš
svoja pomodrjela usta,
k'o jeftina kurva
koju glođe rak života,
pa sangvin stišće
među prstima i sanja
o ljepotama sarkofaga.
Ne čitaj moje pjesme,
ako nikad nisi,
u kasnim satima,
vraćao odbjeglo sjeme
zrelog maslačka
u zeleni usud mora,
gdje se zvijezde ne odriču
ničeg svoga.
Pusti, ako nisi, ako ni slutnjom
ne možeš stati, pusti...[/size]
breza