Sećam se, Ana
Nikada pre nego što sam upoznao tebe
Nisam video oči,
Takve kao tvoje
Skrivala si u njima najcrnju noć
Naši drugovi bi mi govorili
Da sam lud
Jer sam jedini video mesec u njima
A ja njima da su slepi
Jednom sam se sa jednim i potukao
Rekao je da su tvoje oči iste kao kod drugih devojčica
Prošla si pored nas, onako prašnjavih
Sa raskrvavljenim nosevima
Pocepanih majica
I rekla:
„Vidi baraba, tuku se...“
Znaš, Ana
Oprostio sam ti istog trenutka
Ne spuštajući pogled sa tvojih očiju
Ali ništa ti nisam smeo reći.
Sećam se, Ana
Prolazio sam pored tvoje kuće svakoga dana
Misleći da je zemljotres
Iako još uvek nisam znao šta je to
Tek samo načuvši od starijih
Da se tada ljulja tlo pod nogama
Znaš, Ana
Ja sam krivac za sve ruže umetnute u tvoju kapiju
Onih što su nestajale iz dvorišta u tvom komšiluku
Nisam imao hrabrosti stajati pred tobom
I pokloniti ih
Stavljao bih, svakoga dana, po jednu, među žice tvoje kapije
Oprosti, Ana
Dobijala si batine zbog toga
Mislili su da si ti taj lopov
Ne pitaj kako sam to saznao
Ne pitaj kako sam se tada osećao
Ne pitaj zašto bih se, posle toga
Katkad rasplakao, kada te u oči pogledam
Ništa ti nisam smeo reći
Gledam te, Ana
Sada, posle toliko godina
Kad god te sretnem
Još uvek skrivaš noć u svojim očima
Onu, najcrnju noć
I čini mi se da još uvek samo ja vidim mesec u njima
Ali
Ćutim
I sećam se
Odavno se nisam potukao ni sa kim
Odavno se pred drugovima ne šepurim
Odavno ne krvarim
Gledam te, Ana
Kad te sretnem
Javiš se i osmehneš mi se
A ja mislim, ponovo je zemljotres
Ništa ne slutiš
Ni one ruže
Tako bih voleo da ti ispričam sve
Sada, posle toliko godina
Da mi oprostiš
Ali znam
Pismo ti nikada neću poslati
Pozdrav, Bojane! Tvoja pesma je mladalački sveža i dirljiva, sa nekoliko jako lepih slika koje nas, sa setom, vraćaju u dane prvih, nežnih ljubavi.
Ali, čini mi se da si se na nekoliko mesta ponavljao ili koristio opšte poznate izraze. Bila sam slobodna da ti predložim neka skraćenja ili izmene.
U zagradama su reči/sklopovi/interpukcijski znaci za koje mislim da se trebaju dodati. U podcrtanim zagradama su obrazloženja/komentari, a što je precrtano - sugestije šta bi se moglo izbeći ili ukloniti. Naravno, pesma je tvoja i na tebi je odluka.
Sećam se, Ana
Nikada, pre nego što sam
upoznao tebe(,)
Nisam video takve oči,
Takve kao tvoje
Skrivala si u njima (najcrnju) noć
Onu,
najcrnju noć
Govorili
bi mi, naši drugovi iz odelenja (Naši drugovi bi mi govorili)
Da sam lud
Jer sam jedini video mesec u
njima
A ja bih njima rekao
da su slepi
Jednom sam se sa jednim i
potukao
Rekao je da su tvoje oči iste
kao kod drugih devojčica
Ja
to nisam mogao podneti
Prošla si pored nas, onako
prašnjave(ih)
Sa raskrvavljenim nosevima
Pocepanim(h) majcama
(majica)
I rekla:
„Vidi baraba, tuku se...“
Znaš, Ana
Oprostio sam ti istog trenutka
Ne spuštajući pogled sa tvojih
očiju
Ali ništa ti nisam smeo reći.
Sećam se, Ana
Prolazio sam pored tvoje kuće
svakoga dana
Kad
god bih prolazio tu, mislio (misleći) sam
da je zemljotres
Iako još uvek nisam znao šta je
to zemljotres
Samo
sam nešto načuo od starijih
(tek samo načuvši od starijih)
Govorili
su da se tada ljulja tlo pod
nogama
Znaš, Ana
Ja sam krivac za sve one
ruže umetnute u tvoju kapiju
Ja
sam krivac (onih)što su iste
nestajale iz dvorišta u tvom komšiluku
Gajili
su prelepe ruže
A
ja nisam mogao odoleti da ne ukradem
svakoga dana po jednu
I
poklonim je tebi
Nisam imao hrabrosti stajati
pred tobom
I
tako ti je pokloniti I pokloniti ih
Stavljao bih, svakoga dana, po
jednu, među žice tvoje kapije
Oprosti, Ana
Dobijala si batine zbog toga
Mislili su da si ti taj lopov
Ne pitaj kako sam to saznao
Ne pitaj kako sam se tada
osećao
Ne pitaj zašto bih se, posle
toga
Katkad rasplakao, kada te u oči
pogledam
Ništa ti nisam smeo reći
Gledam te, Ana
Sada, posle toliko godina
Kad god te sretnem
Još uvek skrivaš noć u svojim
očima
Onu, najcrnju noć
I čini mi se da još uvek samo
ja vidim mesec u njima
Samo
ja i niko vise (nepotrebno ponavljanje)
Ali
Sada ćutim (suvišno, jer si i ranije ćutao)
Ne
pričam to nikome ( kad ćutiš, onda ne pričaš – ponavljanje)
Tek
ponekad slušam kako padaju kiše (kliše)
I sećam se
Odavno se nisam potukao ni sa
kim
Odavno se pred drugovima ne
šepurim
Odavno ne krvarim
Gledam te(,) Ana
Kad god te sretnem
Javiš se i osmehneš mi se
A ja umislim (mislim), ponovo
da je zemljotres
Ništa ne slutiš
Ni
nebo, ni ni sunce, ni ptice... (kliše)
Ni one ruže...
Tako bih voleo da ti ispričam
sve
Da
se ispovedim pred tobom (ponavljanje)
Sada, posle toliko godina
Da mi oprostiš
Ali znam
Pismo ti nikada neću poslati
Nikada
neću smeti da ti kažem (suvišno)
lp
Jagoda
Hvala, Jagoda, mnogo toga još imam da učim... Ispravio sam sve...
Bojane, drago mi je da se slažeš sa predloženim izmenama. Sad možemo ovo nežno pismo poslati Ani :) Čestitam,
lp
Jagoda
Puno hvala, Jagoda, pozdrav...
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Bojan Tasic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!