Pojavila se
gotovo niotkuda
suza na licu uspomena.
Upozorila me
na plitki gaz rijeke,
na dno koje sam dodirnula
smrću ljubavi prema
avangardnoj umjetnosti.
Na suicid gluhonijemih školjki,
na iskrivljeno ogledalo
u kojem se ogleda
breza načeta kasnom jeseni.
Gledam tu suzu što klizi...
I kao da joj nema kraja,
samo bol koji za njom ostaje
i podsjetnik na putanju
kojom lete noćni leptiri.
Mladost me je vodila
do njihovog skrovišta.
Nisam ih razvrstavala po porijeklu
niti po boji krila,
jednostavno sam samo željela
letjeti s njima
bez bojazni da će mi neki od njih
ugasiti osmjeh ili slomiti krila.
Dani su se smjenjivali,
zvijezde čudnom svjetlošću sjale,
a ja ostala na mjestu
gdje sam naučila prve korake
leteći kroz neumitan protok vremena
sjetno se smiješeći
već zaboravljenoj suzi
koja je porekla
postojanje stvarnosti.
Divota je kako stvaraš poeziju.
BRAVO, Vesna!
lpm
Hvala Mirko, nešto sam posustala jer sam bolesna.Ali biće bolje. Veliki pozdrav tebi od srca.
Prelepo Vesna ♡
Nisam ih razvrstavala po porijeklu
niti po boji krila,
jednostavno sam samo željela
letjeti s njima
Lep dan ti želim, Marija
Hvala ti draga Marija, veliki zagrljaj i pozdrav tebi.
Vesna
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Vesna Andrejić Mišković
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!