Veliko je nebo
kad prima u svoja njedra
tolika mnoštva ptica
nevinih pjevica
i što nam prašta svima
nedorijek naš
srce skučeno i pjenušavu krv
gdje svi smo mi isto
jedno razdijeljeno
u tisuće istih različnosti
pa ti govoriš mnome
a ja tobom zborim
kroz tvoje oči gledam
u svoje srce
a ti mojim usnama ljubiš
uspavano dijete
u središtu kruga
opisanog prstom
onog što Bogom
množi se u vijeku
a snom u čovjeku.

Duško Babić