Mada je vazduh pomalo memljiv
Kazni me zbog ljubavi koje se ne stidim
i zbog odluka i, možda grehova koje nosim stameno
Podignute glave se osmehujem
I to je moj lanac, moja stega
Ako nije, onda možda nije ljubav
Ali ljubav jeste bol, u to ne sumnjaj
Jer kako god ti to zvučalo, ljubav ne pobeđuje
I da tu smrt nosim sa sobom
To je bol koji nosim u sebi
Tu ljubav volim i voleću je
Možeš da me proklinješ i sudiš mi
Ne znaš koliko je snage potrebno za (ne)odlazak
Koliko je snage potrebno da rasplamsano jutro ljubavi
Ugasi nesebično veče dostojanstva i karaktera ličnosti
Možeš da mi sudiš za ljubav koju ubijam u sebi
Jer je mazohistički dajem dok osmeh ne gušim
Ne znaš da se sa tim živi
Da to jutro umire u meni svakoga dana
Hoćeš li mi sad pričati o ljubavi koja je pobedila
A onda se saplela o prvi ivičnjak trotoara
Po kojem šetaju mrve za svačiji usta i ničiji stomak?
Hoćeš li mi pričati o sreći koja je pobedila
a onda su je zalivale suze nekih nevinih ptica
Koje nikome ništa skrivile nisu, avolele su...?
Hoćeš li mi pričati o istini i lažima
I svemu što je bilo između
Bojan Tasic