Sve ċe proċi.
I ova hladna senka moja
što otvara jutro
I tvoja čežnja da produžimo ples.
Tužni smo od rastanaka kod kapija
što odolevaju vetru ili životu.
Sve ċe proċi...
Rasuti nam pogledi po pticama
koje nestaju iznad krovova kuċa
u kojima više nema boli od ranjenog leta.
Samo stari dimnjaci,
kao osvajači, odolevaju kišama, gromovima.
Pakleni pokloni junske uvertire
ne daju nam ništa više
do malo soli na užarene obraze od ljubavi.
Plešemo,
zamagljenim pogledima sušimo naše ptice,
ucveljene, ostavljene.
Gledamo li to tugu koja se krilima bori da nestane
ili se toliko volimo
pa nas malo tuge draži po oseċaju.
Sada smo sigurni
i nismo jedini...
Sve ċe proći posle pesme,
dodira,
pljuska...
Prezrelo sunce
srušiċe se na naš kamen.
Prezrelo sunce i kamen... Vrlo zreo pjesnički motiv.
Tatjana, briljantno napisano.
Imaš moje DIVLJENJE, ČESTITKE I MILION PUTA B R A V O !!!
Nikita, draga... Hvala ti!
Tatja
Mirko, Hvala na komentaru razumevanja i podrške!
Lep pozdrav, Tatjana.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Tatjana M.
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!