Čovjek se rađa
kao posuda za suze
ispunjena do grla
šegrtuje strah od samoće
uz majčinu skut
to je obiteljski obrt
kad obrće se ista krv
u mozaičnom tijelu
a miris domaćeg kruha
nastanjuje ti nosnice
dok lica zaljepljenog
za prozorsko staklo
zavidiš pticama
ne generičkoj slobodi
stisnut u rascjep
vlastitih usana
i puštaš mislima
da vijugaju
između redova
tek pročitane knjige
gdje je netko nekad živ
udarao srcem
po pisaćoj mašini
marke Remington
sa zelenim poklopcem
samo za tebe.
... in iz mojega vrča spolzi nekaj solz ...
Prvotno besedilo življenja, za vedno vtisnjeno v človeka, ki kdaj preseva skozi knjige, skozi katere se obudi ... čestitke,
Ana
Hvala Igor i Ana,od srca !
lp, Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!