Ta varijanta
po kojoj je netko od nas
trebao biti rođen
i živjeti bez grijeha
otpala je već u
prvom krugu
jer krv je svima
jednako ključala
jednako se pjenila
bjesnila i vrila
vrela kao vrelo Sunce
kao žila zlata
duboko pod zemljom
gdje podrivala je
svijest čovječju
slijepila i zasljepljivala nas
morila jače
od svakog morala i zakona
uklesanog ili neuklesanog
u kamenu
upisanog ili nezapisanog
u papiru
u poštenom žuljavom dlanu
besmrtnom
pa i ja ti priznajem
ženo moja
da u grijehu življah
i onda kad bijah sam
kad tvoja bedra sanjah
slabine tvoje
i vatru svetu
u međumorju
da mi krv mogla bi
kolat za tobom takvom
zanavijek.

Duško Babić