
Obožavanjem
odričeš se
onog ljudskog u sebi
podižeš monument
svemu što nisi ti
od svijeta viši
s kojega proteže se sjena
za bitumensku noć
upireš oči
u svoje božanstvo
i ne čuješ više
njegov smijeh
postao je dalek
okamenjen
obetonjen
svačiji
tvoj vlastiti san
oteo se i caruje sam
a ti posramljen
kao svaki bogalj
ispuštaš zadnjim dahom
još nevinu ljubav
u prazno nebo.
Pjesma koja te zarobi poetikom i dubokom percepcijom. Pozdrav prijatelju.
Duško,
Odlično si napisal. Res je.
Lep pozdrav,Irena
Komentiranje je zaprto!
![]()
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!