Vjerujem
da i svjetlu
bio sam drag
kao fantom pobuđen
u mraku oka
Krampus sa licem sveca
što pali noću
kulu od svijeća
jednu po jednu
bez reda
krvlju čovjeka
nagrđenog razuma
onda kad trebalo je snivati
posve nečasno
vlastitim rukama
parao sam lice Mjeseca
na pola
zastavom pobjedničkom
u bojama bola
zaboravivši pritom
odveć lako
ruskog inženjera
što u Sibiru gradio je bombu
oblikom da na srce podsjeća
koja se dodirom sa tlom
u bezbroj rascvjeta
poljubaca
crvenih kao makovi
poljima neopjevane
nevinosti
kako li se zvao
i da li je uopće postojao
možda Majakovski
provjerit ću
na Odjelu
za brisanje uspomena
ako i mene nisu
brižnom rukom
vrli diletanti
već izbrisali.

Duško Babić