Vetar je zaboravio
na rastureno lišče
sa trotoara i
odlutao u nepovrat,
a ja verovah da je tu.
Kiša je učila da hoda
po prašnjavim pločnicima
milujući moju kosu.
Oprosti što večeras
mislim na tebe
i što u ovom sumraku
osećam tvoju prisutnost.
Oprosti što te tražim
u zatišjima mašte
u vremenu bez milosti.
Oprosti za plač brestova
na bulevaru,
za ljubav što odnesoše ptice,
za smeh što se zaustavio
na usnama.
Oprosti,
ali kako ja da oprostim
odlazak koji je nepovratan?
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: vladankacvetkovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!