Nije da me nema ovdje
u visinama
ima me
i nije da vam ne bih povjerio
pismo i pečate
čak i sad
kad me jad jede
pružio bih vam sve
bez pompe
bez uzvišenosti
govorio jezikom brđana
doljana i otočana
suhog lica kao pusta oranica
kože opečene suncem trudbeničkim
od podneva
riječ po riječ
utakao u srca
kanalima svjetla
da mi nije ove božanske muke
bogatom i ubogom
ljubiti jednako ruke
kad siđem među ljude.
OVO JE P O E Z I J A !!!
Tiha otmica neba i ovaj uradak trebali bi ući u udžbenike hrvatskog jezika.
Duško, izvanredno!
Lirična pesem o tem, kar je resnično pomembno - sobivanje ... čestitke,
Ana
Hvala Lean, nikita i Ana, od srca !
lp, Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!