Otpadaš s plafona
zurim u tu kap
ptetvaraš se u neki period
u kom se ne snalazim
seċanja ponekad nisu sluge
tako sam blizu stranice
koja završava knjigu
Otpadaš s plafona
namazana nesanice
zurim velikim oĉima
ne želim da je mrak
ne želim samoċu
sa njom sam se srela
i nije me umirila
onda kada su oĉekivanja
bila prevelika
i nije me ubila
Otpadaš s plafona
salonskih
standardnih
a meni je do pisanja
stalo mi je da ti se vratim
rečima
kroz vodu
kroz paniku
kroz kap
ove nemoċne noċi
što se mirno voli sa kišom
a meni je do bure
oluje
udobnih ležaljki od školjki
sa tobom
da se vratim
do mraka
Pesem samote, ki je krik k uslišanju ... zelo prepričljive podobe in atmosfera pesmi, ustvarjena tudi z repeticijo, čestitke,
Ana
Draga Ana, hvala na komentaru i podčrtanki!
Lep pozdrav, Tatjana.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Tatjana M.
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!